Bosna i Hercegovina je zemlja s 12 obrazovnih sistema, desetinama zakona, pravilnika i institucija koje upravljaju obrazovanjem. Iako se za obrazovanje izdvaja značajan dio javnih sredstava, rezultati koje učenici ostvaruju i stanje u školama pokazuju da taj novac ne donosi promjene kakve bi se očekivale. Pitanje zato nije samo koliko novca ulažemo u obrazovanje, već i gdje taj novac zapravo odlazi.
Bosna i Hercegovina je 2018. godine za obrazovanje izdvojila oko 4,4% bruto domaćeg proizvoda. To je približno nivou Evropske unije, čiji je prosjek tada iznosio oko 4,7%, kao i zemalja OECD-a, gdje je prosjek bio oko 4,5%. Na prvi pogled, riječ je o značajnom ulaganju. Međutim, kada se pogleda koliko se stvarno troši po učeniku, slika je znatno nepovoljnija. Potrošnja po učeniku u BiH niža je od evropskog i OECD prosjeka, posebno u osnovnom i nižem srednjem obrazovanju.
Jedan od razloga krije se u samoj strukturi obrazovnog sistema. Nadležnosti za obrazovanje podijeljene su između Republike Srpske, deset kantona u Federaciji BiH i Brčko distrikta. Mala zemlja s oko 3,3 miliona stanovnika tako ima čak 14 obrazovnih vlasti, sa zasebnim ministarstvima, administracijama i birokratskim aparatom.
Takav sistem ima svoju cijenu. Značajan dio budžeta troši se na održavanje brojnih administrativnih struktura, dok manje novca ostaje za ono što učenici i nastavnici direktno osjećaju: kvalitet nastave, savremenu opremu, udžbenike, stručno usavršavanje nastavnika, razvoj novih nastavnih programa, inkluziju, stipendije ili bolji prijevoz učenika i studenata. Tako dolazimo do paradoksa, obrazovanje nije oblast u koju se ne ulaže, ali se efekti tog ulaganja ne vide dovoljno u učionicama.
Problem se posebno vidi kada se pogleda praktična nastava. Prema podacima iz lektire, 30,6% mladih u BiH 2021. godine nije imalo praktičnu nastavu tokom obrazovanja. Čak i među učenicima koji su je imali, mnogi navode da stečeno znanje nije bilo dovoljno korisno za pronalazak zaposlenja u struci. U školama često nedostaju adekvatno opremljeni kabineti, a tamo gdje postoje, oprema je nerijetko zastarjela, nekvalitetna ili nije usklađena s potrebama tržišta rada.
Ni nastavne planove i programe ne prati dovoljno brzina promjena u društvu i ekonomiji. Šest od deset kantona u Federaciji BiH posljednju veću reformu nastavnih planova i programa provelo je prije pet do osam godina, pri čemu su se promjene uglavnom svodile na djelimične izmjene postojećih sadržaja. Samo su četiri kantona u posljednje četiri godine započela i djelimično implementirala kurikularne reforme zasnovane na ishodima učenja, dok je u Republici Srpskoj posljednja izmjena urađena 2024. godine.
Istovremeno, novac se ne pretvara dovoljno brzo u kvalitetniju podršku učenicima. U mnogim školama nedostaje asistenata u nastavi, školskih psihologa, pedagoga, defektologa i socijalnih radnika. Dio obrazovnih ustanova još uvijek nije fizički pristupačan osobama s invaliditetom, dok su Brajevo pismo, asistivne tehnologije i drugi prilagođeni materijali rijetko dostupni.
Problem nije samo u tome što se novac troši na administraciju, već i u tome što se ulaganja ne planiraju uvijek prema stvarnim potrebama učenika, nastavnika i tržišta rada. Sama nabavka opreme neće modernizirati obrazovanje ako nastavnici nisu osposobljeni da je koriste. Isto tako, ulaganje u škole neće imati puni efekat ako se istovremeno ne ulaže u kvalitet nastave, praktične vještine i stručno usavršavanje nastavnika.
Zato pitanje „gdje odlazi novac za obrazovanje?“ nema samo jedan odgovor. Dio odlazi na održavanje velikog i fragmentiranog sistema, dio na plate i funkcioniranje institucija, dok za modernizaciju nastave, opremu, praktičnu nastavu i podršku učenicima ostaje manje prostora. Istovremeno, različiti nivoi vlasti često rade bez dovoljno koordinacije, pa se isti problemi rješavaju različito ili se u pojedinim sredinama uopće ne rješavaju.
Bosna i Hercegovina zato ne treba samo više ulagati u obrazovanje. Potrebno je drugačije usmjeriti postojeća sredstva – prema kvalitetu nastave, nastavnicima, savremenoj opremi, praktičnom učenju, inkluziji i jednakim obrazovnim prilikama za sve. Potrebno je i smanjiti administrativnu fragmentaciju i ojačati saradnju između obrazovnih vlasti kako bi se više novca i energije usmjerilo na ono zbog čega obrazovni sistem postoji: znanje i razvoj učenika.
Jer ako zemlja izdvaja iznos za obrazovanje koji je blizu evropskog prosjeka, a istovremeno ima slabe rezultate međunarodnih testiranja, zastarjelu opremu, nedovoljno praktične nastave i neujednačen kvalitet obrazovanja, onda problem više nije samo pitanje novca, već pitanje prioriteta, efikasnosti i odgovornosti.
