Kvalitetno obrazovanje ne može postojati ako nije dostupno svima. Nije dovoljno da pravo na obrazovanje bude zagarantirano zakonima ukoliko dio djece i mladih u praksi i dalje nailazi na prepreke koje ih sprečavaju da ravnopravno uče, razvijaju svoje potencijale i učestvuju u životu zajednice. Zato inkluzija i pristupačnost nisu dodatak obrazovnom sistemu, već jedan od osnovnih uslova njegovog kvaliteta.
Bosna i Hercegovina ima izrazito složen i decentraliziran obrazovni sistem. Različite nadležnosti, zakoni i politike često rezultiraju neujednačenim standardima i različitim mogućnostima za mlade, pri čemu mjesto stanovanja može utjecati na kvalitet i dostupnost obrazovanja. Upravo zato je potrebno graditi sistem u kojem administrativne granice neće određivati koliko će neko dijete imati priliku da uči i razvija se.
Kada govorimo o inkluzivnom obrazovanju, često ga posmatramo isključivo kroz prizmu djece i mladih s invaliditetom ili teškoćama u razvoju. Međutim, inkluzija podrazumijeva mnogo širi pristup. Ona znači stvaranje obrazovnog okruženja koje prepoznaje različitosti među učenicima i odgovara na njihove potrebe, bez obzira na njihove sposobnosti, socioekonomski status, mjesto stanovanja, jezik, spol ili druge okolnosti koje mogu utjecati na njihove mogućnosti.
Suština inkluzivnog obrazovanja nije u tome da svi učenici dobiju potpuno isti tretman. Naprotiv, cilj je osigurati da svaki učenik dobije podršku koja mu je potrebna kako bi imao stvarnu, a ne samo formalnu priliku za uspjeh. Jednake prilike ne znače da svi kreću s iste pozicije, već da sistem prepoznaje različite početne okolnosti i pokušava smanjiti prepreke koje iz njih proizlaze.
Za neke mlade najveća prepreka obrazovanju nije nastavni sadržaj, već mogućnost da uopće dođu do škole. Dostupnost, cijena i redovnost javnog prijevoza posebno su važni za učenike i studente koji žive u ruralnim i udaljenim sredinama. Troškovi prijevoza mogu predstavljati dodatno opterećenje za porodice, dok loša povezanost i neusklađenost prijevoznih linija s rasporedom nastave otežavaju redovno pohađanje škole i učestvovanje u vannastavnim aktivnostima.
Pristupačnost se, međutim, ne završava dolaskom do školske zgrade. Dio obrazovnih ustanova i dalje nije fizički prilagođen osobama s invaliditetom. Nedostatak rampi, liftova, prilagođenih ulaza i sanitarnih prostorija može učenicima i studentima otežati, pa čak i onemogućiti redovno učestvovanje u obrazovnom procesu. Istovremeno, nedovoljna dostupnost nastavnih materijala na Brajevom pismu, audiomaterijala i asistivnih tehnologija dodatno pokazuje koliko je važno pristupačnost posmatrati šire od same fizičke infrastrukture.
Ako učenik može ući u školu, ali nema pristup informacijama, nastavnim materijalima ili podršci koja mu je potrebna, obrazovanje još uvijek nije istinski pristupačno.
Jedan od najvećih izazova inkluzivnog obrazovanja jeste nedostatak stručne podrške. Nastavnici često rade u uvjetima u kojima se od njih očekuje individualiziran pristup učenicima, ali bez dovoljnog broja asistenata u nastavi, psihologa, pedagoga, defektologa i drugih stručnjaka.
Za stvarnu inkluziju potrebno je osigurati sistemsku podršku i učenicima i nastavnicima. To podrazumijeva povećanje broja asistenata u nastavi, jačanje stručnih timova u školama, kontinuiranu edukaciju nastavnika i uspostavljanje jasnih standarda podrške.
Nastavnik koji je osnažen, educiran i podržan može mnogo lakše prepoznati potrebe učenika i prilagoditi proces učenja. Zbog toga ulaganje u inkluzivno obrazovanje mora istovremeno biti i ulaganje u nastavnike.
Bosna i Hercegovina ima zakone i politike koji prepoznaju pravo na obrazovanje i važnost inkluzije. Međutim, najveći izazov ostaje njihova dosljedna primjena. Razlika između prava koje postoji na papiru i mogućnosti koju mlada osoba stvarno ima često se vidi upravo kroz svakodnevne prepreke: stepenice bez rampe, nedostatak asistenta, preskup prijevoz, nepostojanje stručne podrške ili nedostatak prostora za učenje.
Zato inkluzija mora postati konkretna budžetska i politička obaveza, a ne samo opći princip koji se navodi u strateškim dokumentima.
To znači ulagati u prilagođavanje škola i fakulteta, sistemski zapošljavati asistente i stručne saradnike, osigurati dostupne nastavne materijale i asistivne tehnologije, subvencionirati prijevoz za učenike i studente kojima je potreban te razvijati prostore za učenje i podršku mladima u lokalnim zajednicama.
Za više informacija, publikacija „Put prema kvalitetnom obrazovanju za mlade u BiH“ dostupna je na M1 Prava za mlade.
