Političku pismenost ćemo jednostavno definirati kao sposobnost razumijevanja političkih pojmova, dešavanja i procesa na osnovu kojih oblikujemo stavove i kritička promišljanja. Mladi obuhvataju populaciju između 15 i 30 godina starosti. Dakle, dio osnovnoškolaca, srednjoškolce, studente, zaposlene, nezaposlene i druge. A Bosna i Hercegovina? Bosna i Hercegovina u kontekstu ovog naslova predstavlja jednu izuzetno zamršenu i kompliciranu političku-pravnu strukturu. Sistem unutar kojeg žive sve populacije, a svaka ima određenu ulogu da bi sistem funkcionisao. Zbog godina teškog funkcionisanja i zanemarivanja, mladi kao pokretačka snaga su dobili više teških uloga i zadataka. Kažu “na mladima svijet ostaje” i očekuju da će mladi danas-sutra kao magičnim štapićem riješiti sve nedaće i probleme. Ja ne očekujem ali vjerujem da se može i da magični štapić postoji u skrivenijem i zagonetnom obliku. Magija se uvijek krila u znanju, a rješenje u sposobnosti. Politička pismenost obuhvata oboje. Znanje i sposobnost da ga usmjeriš i iskoristiš za ispunjenje određenog cilja. Želim vjerovati u pretpostavku da mladi jesu sposobni da prepoznaju problem, postave cilj, osmisle plan i uspješno izvrše akciju. Kroz takve igre odrastamo, tome nas uče čak i matematički problemi i zadaci u školama, tome nas uče treneri svih sportova, ali od koga ćemo uzeti političko znanje? Zbog nečije želje da u Bosni i Hercegovini se ne dese generacije politički pismenih osoba, politička edukacija je rasparčana u mnogo sitnih dijelova koje je teško sastaviti i shvatiti. Nešto malo o suverenitetu i predstavničkoj demokratiji nas pokušavaju naučiti od najranijih godina kada nas, bez uputstva na koji način, obavezuju da biramo predsjednike, potpredsjednike i blagajnike u razredima. I tako mi greškom u koracima naučimo da je najbitnije predsjednika birati iz svog društva i biti mu blizak, a da su svi ostali, okupljeni oko drugog kandidata, neprijateljski tabor. Godinama kasnije dođe predmet demokratije čije slušanje je ravno slušanju bajki pred spavanje jer smo mi već čvrsto nogom zakoracili u sistem u kojem je demokratija samo pojam i ideal. Naučimo da postoji nekih desetak ministarstava i natjeraju nas da ih napamet nabrajamo i pamtimo, ali nam baš i ne ukažu na to da sve ima svoju nadležnost niti nam pomognu da se mi pozicioniramo unutar te tematike, da naučimo šta je pogrešno do sada bilo i šta trebamo ili ne trebamo u budućnosti raditi.
Zaključak je da onaj dio kojeg trebamo učiti i naučiti tokom formalnog obrazovanja baš i nije pohvalan i zahtjeva usavršavanje. Neformalno obrazovanje ispunjava svoj dio i pruža tračak nade da će neko mlade podučiti kako i na koji način da ispune svoje obaveze. Kroz razne interaktivne radionice, organizacije, strukture organizacija, planiranje i realizaciju aktivnosti, mladi se grade i nesvjesno u svoje biće upijaju vjeru da fer i korektno društvo postoji kada postoje fer i korektni igrači koji ga grade. Imamo mi tu još puno rasparčanih dijelova, pomenula bih samo još jedan jer je možda i najutjecajniji. A to je odgoj i iskustvo koje donosimo iz svojih toplih domova i porodica. Nažalost, nerijetko mladi samo prate korake starijih ispred sebe, a stariji su natjerani da te korake prave kako bi sačuvali poslove, plate, živote, a nekada su i sami mladi žrtve takve prakse pa se odriču svojih prava zarad zaposlenja ili nekih drugih potreba.
Autorica članka: Sevda Muratović
Stavovi izneseni u članku su osobni stavovi autorice i ne odražavaju nužno stav M1 Prava za mlade.
Ostavi komentar