- IMATE PITANJA? POZOVITE: 033 555 555
PRIDRUŽI SE
ZAPOŠLJAVANJE MLADIH
Zašto je nezaposlenost među mladima najveći problem bh. društva?
Zapošljavanje mladih pitanje je koje zaokuplja pažnju vlada i međunarodnih organizacija širom svijeta. Milenijska deklaracija UN poziva vlade da „razviju i implementiraju strategije koje će mladim ljudima svugdje dati realne izglede da pronađu pristojan i produktivan posao.’’ Lisabonska deklaracija o politici i programima za mlade veliki značaj daje kreiranju partnerstava između vlasti, privatnog sektora i obrazovnih institucija, zajedno s inicijativama civilnog društva, s ciljem promoviranja zapošljavanja mladih.
Nezaposlenost mladih potresa i naprednu Evropu. U posljednjih pet godina, od početka krize, nezaposlenost među mladima u zemljama EU gotovo se udvostručila i dosegla je, prema posljednjim podacima Evropske statističke agencije EUROSTAT, visokih 23%. Evropska unija prepoznala je problem i, sudeći prema posljednjim izjavama njenih najviših čelnika, rješavanje nezaposlenosti među mladima postavlja se na samu ljestvicu prioriteta EU. Martin Schulz, predsjednik Evropskog parlamenta, na samom kraju 2013. g. izjavio je: „Prvi prioritet jeste borba protiv nezaposlenosti mladih, i Evropski parlament insistira da se neophodna sredstva u najkraćem roku mobiliziraju.’’ Sa sličnom porukom pridružila mu se i njemačka kancelarka Angela Merkel: „Nezaposlenost mladih najpreči je problem s kojim se Evropa suočava.’’ EU je početkom ove godine od Velike Britanije, Njemačke i još devet članica zatražila da što prije pošalju prijedloge za rješavanje pitanja nezaposlenosti među mladima, navodeći da bi nedostatak reagiranja mogao ugroziti ekonomske mogućnosti Evropskog bloka.
Među osnovnim razlozima povećanja nezaposlenosti mladih u EU je evropski sistem obrazovanja, koji je došao u fazu da nije više u potpunosti odgovarao potrebama tržišta i da je nedovoljno pripremao radnike za popunjavanje slobodnih radnih mjesta. U Evropi nije popunjeno četiri miliona radnih mjesta, jer nedostaje dovoljno obrazovanih i kvalificiranih radnika. Međutim, obrazovni sistemi u pojedinim zemljama članicama prepoznati su od Evropske komisije kao korisni za evropski sistem. Takav je, naprimjer, njemački dualni koncept obrazovanja, koji odlikuje sklad teorijskog i praktičnog. Odmah su preduzeti konkretni koraci, uvrštavanje dualnog obrazovanja u strategiju „Evropa 2020’’, za široko prihvatanje takvog koncepta i u EU.
Ako nezaposlenost među mladima potresa Evropu sa svojih 23%, onda je BiH sa svojih 67%1 nezaposlenih mladih kako govore posljednji podaci, „sravnjena sa zemljom’’.2 U Njemačkoj, Holandiji, Austriji, Norveškoj i Švicarskoj stopa nezaposlenosti mladih u dobi između 15 i 24 godine u 2012. godini ne prelazi ni 10%. Kako se može vidjeti, problem Evrope u kontekstu nezaposlenosti mladih jeste neusklađenost obrazovanja s tržištem rada. U BiH taj je problem, za razliku od problema u EU, najmanje dvoslojan. Pored potpuno neadekvatnog, zastarjelog obrazovnog sistema, s druge strane, i tržište rada u BiH izuzetno je siromašno. Prema podacima zavoda i službi zapošljavanja u BiH, s krajem 2013. g., na evidencijama nezaposlenih bila je prijavljena 553.481 osoba, dok su poslodavci u posljednjem mjesecu te godine prijavili tek 2.348 potreba za zapošljavanjem novih radnika. Među nezaposlenima je bilo približno 40 hiljada osoba (7% svih nezaposlenih) s visokom stručnom spremom. Mladi čine oko 34% od ukupnog broja nezaposlenih.
Nažalost, titulu najprimamljivijeg poslodavca u BiH još uvijek nosi javna uprava, što je neprihvatljivo i dugoročno pogubno, jer je za uvjerljivu većinu mladih ljudi mogućnost zapošljavanja u javnoj upravi minimalna i daje lažnu nadu. Postoji nekoliko problema u vezi s ovim pitanjem:
javna je uprava u BiH, zbog višegodišnje politike zbrinjavanja stranačkih kadrova u njoj, preglomazna i zasićena, te je izvjesno da će uskoro zatvoriti vrata daljnjem širenju;
- izražena korupcija pri zapošljavanju u javnoj upravi ostavlja minimum mogućnosti za zapošljavanje u redovnoj proceduri, na ionako suženom izboru radnih mjesta;
- mladi imaju male mogućnosti zapošljavanja u javnom sektoru, jer je u skladu sa zakonskim okvirom potrebno imati najmanje dvije godine radnog iskustva za rad u njemu, a kako mladi nemaju mogućnost stjecanja iskustva na formalnom tržištu, često ne ispunjavaju kriterije ni da se prijave na raspisani konkurs;
- zbog stabilnih uvjeta koje nudi državni posao – iznadprosječne plaće, sigurnosti i dugoročnosti, radničkih prava, – on je san mladog čovjeka, koji, kada se ne realizira (a minimalne su šanse za realizaciju), proizvodi izraženu apatiju među mladima;
- orijentiranost mladih prema javnoj upravi zbog njene primamljivosti – dugoročno ih odvlači od ideje rada i privređivanja u realnom sektoru kroz samozapošljavanje, što ima pogubne posljedice za razvoj društva u cjelini.
Nezaposlenost je problem o kojem su se, kao najvećem, izjasnili sami mladi u svim do sada provedenim istraživanjima. Njihova potreba za poslom uvijek je ispred svih drugih potreba koje imaju i nedaća s kojima se susreću: slabog obrazovnog sistema, stambene nezbrinutosti, nedostatka adekvatnih kulturnih i sportskih sadržaja i dr. Prema posljednjim istraživanjima o položaju mladih u BiH3, problem velike nezaposlenosti mladi vide kao izvor svih drugih problema. Nezaposleni mladi ekonomski su zavisni, izloženi su visokoj stopi rizika od siromaštva, nisu u mogućnosti stambeno se osamostaliti, ne usuđuju se stupiti u brak niti se usuđuju imati djecu. Dugoročno nezaposleni mladi postaju siromašni, a siromaštvo je glavni uzrok njihove pasivnosti i društvene isključenosti. Uzrokovana pasivnost mladih dovodi do toga da bh. društvo dobiva dugoročno neupotrebljive generacije, koje neće moći pokretati pozitivne promjene. Od završetka školovanja do prvog zaposlenja obično prolazi mnogo vremena, što dovodi do lošeg psihičkog stanja mladih, nestajanja samopouzdanja, pa čak i depresije, ali i do gubitka stečenih znanja i vještina. Posljedice nezaposlenosti odražavaju se kako na samopouzdanje i životni standard mladih, tako i na emigracije iz BiH. Mladi odlaze iz BiH, ne samo privremeno nego i zauvijek, u potrazi za boljim životom, dok BiH ostaje problem tzv. „odljeva mozgova’’. 77% mladih želi napustiti BiH zauvijek ili na duži period. Prema podacima EUROSTAT-a, od 2004. godine BiH godišnje napušta oko 20.000 ljudi.4 Detaljne statistike o nezaposlenosti mladih obrazložene su u poglavlju Opis problema.
Brine li iko o nezaposlenosti mladih u ovoj zemlji? Šta rade vladajuće stranke?
Mladi generalno osjećaju da su prepušteni sami sebi u procesu zapošljavanja i izražavaju veliku zabrinutost o pitanju zapošljavanja. U roditeljima često ne pronalaze adekvatnu podršku, uglavnom zbog teških ekonomskih uvjeta u kojima većina njih živi. Pomoć očekuju i zahtijevaju od države. S pravom. Kako javni sektor ima kapacitet da kreira i provodi programe kojima će se poboljšati uvjeti za ulaganje u privredu, a ujedno predstavlja i sektor koji troši oko 40% BDP-a, on ima najveću odgovornost nad faktorima zapošljavanja mladih. Koje bi im institucije trebale pomoći?
Bosna i Hercegovina nema jasnu politiku zapošljavanja mladih. Strategije prema mladima, ili omladinske politike, kako ih naziva Zakon o omladinskom organizovanju RS, koje bi, između ostalog, trebale sadržavati programe zapošljavanja mladih, predviđene su entitetskim zakonima o mladima, koji obavezuju lokalne (općinske i kantonalne) i entitetske vlade na njihovu izradu i implementaciju. Na nivou BiH strategija prema mladima nikada nije pripremljena, iako je za taj zadatak još 2006. g. osnovana Komisija za koordinaciju pitanja mladih u BiH, a 2008. g. urađeno i sveobuhvatno istraživanje o problemima i potrebama mladih „Mladi trebaju omladinsku politiku’’, kao platforma za njenu izradu, koje je u međuvremenu zastarjelo. Narodna skupština Republike Srpske 2009. g. usvojila je dokument „Omladinska politika 2010-2015’’, dok Federacija BiH i Distrikt Brčko još nemaju strategije prema mladima. Prema evidenciji Instituta za razvoj mladih KULT, na lokalnom nivou, manje od polovine općina u Federaciji BiH imaju usvojene strateške dokumente za mlade, dok nijedan od deset kantona u FBiH nije usvojio strategiju prema mladima.
Nedostatak strateških dokumenata ne mora primarno značiti da vlade ne preduzimaju određene korake ka poboljšanju društvenog uključivanja mladih, ali ti koraci nisu strateški usmjereni i njihovi rezultati su upitni, što je naknadno pojašnjeno. Međutim, podatke o tim koracima, kao i o provođenju programa koji su predviđeni postojećim strateškim dokumentima – nemamo, budući da dosad nije urađen nijedan izvještaj o mladima koji bi dao prikaz preduzetih mjera i učinka koje su one proizvele, a takvi izvještaji obavezna su praksa u zemljama EU.
U FBiH odgovornost za zapošljavanje dijele Vlada Federacije BiH i kantoni. Nadležne institucije za pitanja rada i zapošljavanja u FBiH su Ministarstvo rada i socijalne politike, Federalni zavod za zapošljavanje i Inspekcijska služba. U domenu zapošljavanja nadležno je i Federalno ministarstvo razvoja, preduzetništva i obrta. Svaki od deset kantona u FBiH ima ministarstvo zaduženo za pitanja rada i zapošljavanja, kao i agencije , zavode za rad i zapošljavanje, te jednu ili mrežu službi za zapošljavanje. U Republici Srpskoj nadležni su Ministarstvo rada i boračke zaštite RS-a, kao i Zavod za zapošljavanje RS-a sa svojim filijalama na lokalnom nivou. Zavodi za zapošljavanje nemaju potpuno adekvatnu ulogu te trenutačno uglavnom služe organima vlasti kao servisi za evidentiranje socijalnih potreba građana, zbog niza problema s kojima se susreću, između ostalog, zbog nedostatka operativnih sredstava.
U BiH je usvojena i Strategija zapošljavanja za period od 2010. do 2014. g., u kojoj se prepoznao problem visoke nezaposlenosti mladih. Glavni cilj strategije u domenu zapošljavanja mladih bio je smanjiti nezaposlenost mladih na 30% do 2014. g. Danas je nezaposlenost mladih u BiH viša od 60%. U dokumentu „Program rada Vlade Federacije BiH u mandatnom periodu od 2011. do 2014. g.’’ jedan od prioriteta vlade bio je „stvoriti efikasne mehanizme za pristup mladih tržištima rada i ulazak u pripravnički status’’. Revizija učinka „Upravljanje programom zapošljavanja mladih u FBiH’’, koju je proveo federalni Ured za reviziju, pokazala je fijasko ovog programa. I u RS-u nezaposlenost mladih ima trend rasta.
Kako se može vidjeti, trenutno je u BiH na sceni apsolutni izostanak vizije rješavanja ovog problema od strane vlasti, programi zapošljavanja su slabi i neadekvatni. Najčešća forma aktivnosti u ovoj oblasti jesu programi zapošljavanja pripravnika na određeni period, za koju se izdvaja i najviše sredstava, a službena revizija učinka „Upravljanje programom zapošljavanja mladih u FBiH’’5 pokazala je svu lošu stranu tog procesa. Izuzev formalnog stjecanja radnog iskustva, koje ih je činilo administrativno konkurentnijima prilikom apliciranja za posao, drugih većih efekata od pripravničkih programa nije bilo. Zaključci revizije bili su sljedeći:
- planiranje Programa nije bilo adekvatno i prilagođeno potrebama tržišta rada;
- Program nije bio usmjeren na zapošljavanje najteže zapošljivih kategorija mladih prepoznatih Strategijom i Programom rada FZZZ-a;
- za implementaciju Programa nije osiguran potreban nivo nadzora i transparentnosti, čime je umanjena jednakopravnost poslodavaca i ostavljena mogućnost zloupotrebe Programa;
- Program je nedovoljno promoviran, te tako ostao nedostupan najugroženijoj skupini nezaposlenih;
- nije uspostavljen niti proveden odgovarajući sistem nadzora i vrednovanja, kako bi se mogao korigirati i poboljšati
sistem upravljanja Programom.
Prema procjenama Federalnog zavoda za zapošljavanje, od 2003. pa do kraja 2010. godine, Programom je odobreno oko 33 miliona KM bespovratnih sredstava, a kroz Program je prošlo približno 4.000 osoba. Iz navedenih revizorskih nalaza i preporuka možemo zaključiti da je Program zapošljavanja mladih u FBiH, nažalost, neuspješan proces. Revizija je konstatirala da 2007. i 2008. godine, iako je bilo planirano Programom rada FZZZ-a, nije uopće došlo do realizacije Programa jer su sredstva bila preusmjerena za materijalnu i socijalnu sigurnost nezaposlenih osoba, a posebno za isplatu novčanih naknada demobiliziranim borcima. Upoznatost s programima zapošljavanja na nivou FBiH iznosila je svega 19% među mladima, dok je učešće u programima iznosilo svega 1%. Revizija je procijenila i da prosječno učešće poslodavaca iz javnog sektora u Programu iznosi oko 30%. Međutim, kada je u pitanju učešće po stručnoj spremi i raspodjela sredstava po vrsti poslodavca, javni sektor nadmašuje privatni, iako kriteriji daju prednost poslodavcima u privredi i proizvodnji. U Republici Srpskoj nemamo provedenu reviziju učinka programa zapošljavanja mladih, ali postoje indikatori da je stanje vrlo slično. U periodu 2007-2012. na projekte za zapošljavanje u RS-u potrošeno je 26 miliona KM, a broj nezaposlenih mladih nije zaustavljen, i dalje raste. Projektima za zapošljavanje tri četvrtine mladih je zaposleno u ustanove koje se finansiraju iz budžeta.
Gdje nas je dovela takva politika? Koje su razmjere problema?
Prema podacima koji su dostupni na web stranici Federalnog zavoda za zapošljavanje, u decembru 2013. u Federaciji BiH broj nezaposlenih dostigao je 391.155, te se značajno primakao broju zaposlenih od 436.593 u istom periodu. Ako se vratimo desetak godina unazad, u 2002. godinu, vidjet ćemo da se situacija do sada značajno pogoršala. U decembru 2002. broj nezaposlenih bio je 277.281, a zaposlenih 404.690. Dakle, broj nezaposlenih se povećao za 113.874 osobe, a broj zaposlenih tek za 31.903. Razlika između broja zaposlenih i nezaposlenih bila je 127.409, a danas je 45.438. U ukupnom broju registriranih nezaposlenih, mladi sudjeluju s 34,1%. Statistika koja je zanimljiva u kontekstu nezaposlenosti mladih pokazuje da je na biroima u FBiH 174.575 onih koji prvi put traže zaposlenje. U januaru 2012. bilo ih je 169.473. U Republici Srpskoj broj nezaposlenih popeo se na 149.284 osobe.
Uzmemo li u obzir trend zapošljavanja u javnu administraciju, koji bez obzira na recesiju ne jenjava – od 2011. samo na državnom nivou više je od hiljadu novih uposlenika – možemo zaključiti da se situacija u privrednom sektoru, onome koji hrani državu, nije popravljala. Novi zaposleni su javni potrošači a ne privređivači.
Šta o svemu kažu mladi, na šta se žale?8 Kako je već dijelom i spomenuto, smatraju da ih obrazovni sistem ne pripremi za tržište rada ni vrstom ni nivoom znanja, a dodatno ih ne nauči ni tehnikama aktivnog traženja posla. Osim korupcije koju smatraju sveprisutnom, kad je o zapošljavanju riječ, prilikom traženja posla smeta im nekultura u selekcijskim procesima od potencijalnih poslodavaca, koja se manifestira kroz postavljanje previše ličnih i diskriminirajućih pitanja na intervjuima. Također, navode kako je prijavljivanje na oglase državnih institucija skupo jer uglavnom traže dostavljanje dokumentacije čija ovjera košta mnogo, a dokumenti se ne vraćaju u slučajevima negativnog ishoda selekcijskog procesa, te predlažu uvođenje pravila da državne institucije vraćaju dokumentaciju.
Postoje problemi i kod zaposlenih mladih. 26% zaposlenih mladih nema potpisan nikakav ugovor o radu s poslodavcem. Od ukupnog broja zaposlenih mladih, ugovor na neodređeno ima manje od 30% osoba, ugovor na određeno ima manje od 20%, a ugovor o zapošljavanju pripravnika ima oko 5% mladih iz gradskih i 3% iz vangradskih sredina. Mali procent zauzimaju ugovori o djelu i probnom radu.
Broj mladih koji rade posao za koji se nisu školovali raste. Više od polovine zaposlenih mladih ne radi posao za koji su se obrazovali, a više od 30% mladih radi poslove koji su potpuno nepovezani s njihovim obrazovanjem. Dio mladih smatra kako je zapošljavanje osoba na radna mjesta za koja se nisu obrazovali pogrešno, ali ima i onih koji smatraju kako je vrijeme formalnih kvalifikacija prošlo, te kako se cijene praktična znanja i vještine. Čak jedna trećina mladih u BiH ne završava srednje obrazovanje, čime ostaju nekonkurentni i nezaposleni u dugoročnom periodu. Dobrim poslom mladi smatraju onaj koji je dobro plaćen, a ne onaj koji bi voljeli raditi.
Samo 3% mladih iz gradskih i 1% iz vangradskih sredina imalo je priliku raditi van svojih općina. 2% je mladih koji imaju iskustvo rada van BiH duže od godinu dana. 13% mladih u FBiH je kroz radno iskustvo svjedočilo nekom obliku zlostavljanja na poslu. S obzirom na činjenicu da ih 28% navodi kako na svom poslu plaću ne prima redovno, upitno je koliko mladi ljudi poznaju sve oblike zlostavljanja na radnom mjestu.
Samo 5% mladih smatra da prilikom zapošljavanja u javnom sektoru ne postoji praksa podmićivanja kako bi se dobio posao. Većina mladih izjavljuje kako lično poznaje osobe koje su se zaposlile na taj način, te na skali od 1 do 10 procjenjuju da je korupcija u javnom sektoru oko 9.
70% mladih nikada nije čulo za neki vladin program zapošljavanja, a tek 8% mladih imalo je priliku biti korisnik nekog od tih programa. Mladi koji poznaju vladine programe zapošljavanja uglavnom znaju za programe Zavoda za zapošljavanje, odnosno za mogućnost obavljanja pripravničkog rada, ali smatraju da je obim takvih programa nedovoljan za broj nezaposlenih mladih. Također izražavaju veliko nezadovoljstvo radom službi koje su nadležne za zapošljavanje. Smatraju da vladine službe zapošljavanja ne čine koliko bi mogle kako bi zaista pomogle mladima da se zaposle, te smatraju da i to što rade ne urade na pravi način. Kako tvrde, ne poznaju nikoga kome je Zavod za zapošljavanje našao posao. Navode mnogo primjera u kojima nisu dobili adekvatne informacije ili su dobili pogrešne informacije od Zavoda i kada su ih tražili, a kažu kako ih Zavod inače ne obavještava ni o čemu.
79% mladih smatra da bi im poslovni trening bio od koristi. U prosjeku je 16% mladih imalo priliku učestvovati u određenom poslovnom seminaru za mlade. Njih 61% navodi kako im je seminar koji su pohađali bio koristan ili izuzetno koristan. Visok je procent onih koji smatraju da bi im određeni poslovni trening bio od koristi, jer se 79% mladih izjašnjava pozitivno na ovu temu. Svaka druga mlada osoba rado bi pokrenula vlastiti biznis, ali joj je potrebna podrška u tome, i to ne samo finansijska nego i savjetodavna, edukacijska. Kao nedostatak u procesu pokretanja vlastitog biznisa navode i to što je administracija suviše komplicirana, smatraju da je potrebno bar šest mjeseci da se završi dokumentacija o registraciji poslovanja, te da se u tome upravo i potroši najveći dio novca koji se dobije kroz eventualni poticaj. Poreze smatraju „strašnima’’, a zakone općenito nepovoljnim za poslovanje. „Poslovne inkubatore’’ smatraju dobrom idejom. Saglasni su u mišljenju da treba više programa samozapošljavanja mladih, više informacija i više podrške kako bi se mladi odvažili krenuti u vlastito poslovanje. Upozorili su i da mladim ljudima nije baš jasno kako funkcionira privatni sektor, da je riječ o jako šturim informacijama koje mladi ljudi često ne razumiju, te da se konkursi i poticaji moraju malo bolje promovirati kroz kvalitetniji PR i korištenjem virtualnih društvenih mreža u predstavljanju tih poticaja.
S druge strane, najizraženije nezadovoljstvo poslodavaca odnosi se na nedostatak praktičnog iskustva mladih aplikanata za posao (32,5%), kao i na njihovu kvalifikaciju (19,6%). Veliki porezni nameti demotiviraju poslodavce da mladima daju ugovore o radu.
Šta M1 – Prava za mlade želi napraviti?
MLADI IMAJU ZAKONOM ZAGARANTIRANA PRAVA NA PODRŠKU U ZAPOŠLJAVANJU!
Želimo napraviti vlast naklonjenu mladima, kroz ispunjavanje svih zakonskih obaveza prema mladima u domenu zapošljavanja. Također, želimo oživjeti sistem odgovornosti vlasti prema mladima kroz provedbu kaznenih odredbi za nadležne institucije vlasti koje se ogluše o svoje obaveze prema mladima – sve u skladu sa zakonima o mladima.
MLADIMA JE NEZAPOSLENOST NAJVEĆI PROBLEM! TAKO SU REKLI!
Želimo zapošljavanje mladih postaviti kao prioritetnu politiku bh. vlasti, u skladu sa savremenim svjetskim i evropskim odrednicama i dobrom međunarodnom praksom.
ŽELIMO PRAKSU I RADNO ISKUSTVO TOKOM, A NE NAKON ŠKOLOVANJA!
Želimo revidirati dosadašnju politiku zapošljavanja mladih kroz sufinansiranje obavljanja pripravničkog staža. Štaviše, želimo ukinuti uvjet obavljanja pripravničkog staža kao administrativnu barijeru za zapošljavanje, te omogućiti svim usmjerenim srednjoškolcima i studentima praksu i stjecanje radnog iskustva tokom školovanja.